Osnove gramatike i pravopisa
bosanskoga jezika

(za učenike osnovnih škola)

                                  Priredio: dr. Muhidin Džanko, Filozofski fakultet u Sarajevu
Napomena:
Ovaj podsjetnik priređen je u skladu s važećim nastavnim planovima i programima, kao i sa

znanstvenom i udžbeničkom literaturom koja je predviđena i zakonski propisana u okviru

važećih nastavnih planova i programa za osnovne škole.

Glas je najmanja jezička jedinica koja služi za razlikovanje značenja, odnosno to je najmanja razlikovna ili distinktivna jezička jedinica.

Glasovi č, ć

Glasovi č, ć zovu se sliveni glasovi ili afrikate. Oni čine afrikatski par i često dolazi do miješanja ovih glasova i u izgovoru i u pisanju. Ta je pojava posebno izražena kod bosanskomuslimanskoga stanovništva u srednjoj Bosni, navlastito u sarajevskoj regiji i u nekim bosanskim čaršijama. Primjeri za upotrebu glasova č, c: čahura, Foča, kreč, Caba, kuća, noć.

Glasovi dž, đ

Glas dž predstavlja zvučni parnjak bezvučnog suglasnika č. Glas đpredstavlja zvučni parnjak bezvučnog suglasnika č. I u izgovoru ovih glasova dolazi do miješanja u nekim regijama gdje živi bosanskomuslimansko stanovništvo. Primjeri za upotrebu glasova dž, đ: džamija, amidža, hadž, đerdan, lađa, smeđ.

Glas h

Glas h je frikativni zadnjonepčani bezvučni suglas­nik kojem u sistemu zvučnih glasova nedostaje njegov zvučni parnjak. U bosanskome jeziku glas h je stabilan i veoma očuvan i frekventan glas koji je posebno očuvan posredstvom Kur'ana i učenjem u muslimanskim molitvama, kao i općenito u islam­skoj vjerskoj praksi. Dosljedno se javlja u turciz­mima (riječima posuđenim iz arapskoga, turskog i perzijskog jezika). Primjeri za upotrebu glasa h: halka, aždaha, Allah, lahko, truhlo, mehak itd.

Glasovne promjene i glasovni zakoni

Kada u određenim uvjetima dođe do stvaranja drugoga glasa, onda možemo govoriti o postojanju glasovne promjene. Kada utvrdimo uvjete pod kojima se jedan glas mijenja u drugi, onda možemo govoriti o glasovnom zakonu.

Promjena o u e

U prošlosti bosanskoga jezika (kao i kod srpskoga i hrvatskoga) samoglasnik zadnjeg reda o prelazio je u samoglasnik prednjeg reda e u položajima iza prednjenepčanih ili palatalnih suglasnika, na primjer: krajem, mačem, bičem, dok se u nekim slučajevima javlja naporedna upotreba, na primjer: pijevcom/pijevcem itd.

Nepostojano a

Nepostojano a je bivši poluglas koji je izgubio svoj položaj u zavisnim padežima: lovac; lovca, metak; metka i dr.

Jednačenje suglasnika po zvučnosti

Pojedini suglasnici među sobom čine parove zvu­čnih i bezvučnih suglasnika.

To su sljedeći parovi:

Zvučni: b dg dž đ ž z
Bezvučni: p  t   kčćšsfch

Dakle, bezvučni suglasnici  f, c, h nemaju svog zvučnog parnjaka.

Kada se jedan do drugoga nađu dva suglasnika nejednaka po zvučnosti, onda oni ne mogu tako ostati, već se prvi ravna prema drugome i prelazi u svoj parnjak po zvučnosti, na primjer: ćevapdžinica > ćevabdžinica; svatba > svadba; burekdžija > buregdžija itd. Jednačenje suglasnika po zvučnosti ima i svoje izuzetke, na primjer: gradski; postdiplomac; Podhrastovi; habsburški; dragstor; Vašington i dr.

Jednačenje suglasnika po mjestu i načinu tvorbe

Kada se strujni zubni suglsnici s, z nađu ispred prednjonepčanih suglasnika dž, d, č, ć, Ij, nj, š, ž, onda oni ne mogu tako ostati, već se mijenjaju u sebi najsrodnije suglasnike š, ž, na primjer: nošnja > nošnja; vožnja > vožnja; piščev > piščev i dr.

Brojni su izuzeci i od ovoga pravila, na primjer: sljez; razljutiti; sljepilo; Bišćanin i dr.

Kada se sonant n nađe ispred praskavih suglasnika b,p, onda ono prelazi u sonant m, na primjer: stanbeni > stambeni; prehranbeni > prehrambeni.

Ovo pravilo ima svoje izuzetke u složenicama (jedanput, vanbračni) i u pisanju bošnjačkih prezimena (Rizvanbegović, Šahinpašić, Džanbegović i dr.)

Palatalizacija

Kada se zadnjonepčani suglasnici k,g, h nađu ispred samoglasnika prednjega reda e, i mijenjaju se u suglasnike: č, z, š. Ova pojava naziva se palatalizacija ili prva palatalizacija.

Prva palatalizacija vrši se u sljedećim primjerima: junak-e > junače; drug-ina > družina; noga > nozi i dr.

I ovo pravilo ima svoje izuzetke, na primjer: mlaki - mlakim - mlakih; dragi - dragim - dragih; Zinka - Zinkin i dr.

Sibilarizacija (druga palatalizacija, dentalizacija)

Kada se zadnjonepčani suglasnici ili velari k,g, h nađu ispred vokala i mijenjaju se u piskave strujne suglasnike ili sibilante c, z, s. Ova glasovna promjena naziva se sibilarizacija, dentalizacija ili druga palatalizacija.

Dešava se u sljedećim slučajevima: junak -junaci; ruka - ruci; knjiga - knjizi; duh - dusi; orah - orasi idr.

Brojna su odstupanja i od ovoga pravila, na primjer:

Meko - Mehi; Kreho - Krehi;

Juka - Juki; Dika - Diki; mazga - mazgi;

seka - seki; Amerikanka - Amerikanki i dr.

Jotovanje

Glasovna promjena u kojoj tvrdi nenepčani sugla­snici spajanjem sa sonantomj iza sebe daju neki novi prednjonepčani suglasnik naziva se jotovanje.

Sonant j u dodiru sa suglasnicima d, t, z, s i sonan-tima l, n tako daje nove suglasnike: đ, ć, z, š, Ij, nj, na primjer: glođem; buđenje; pruće; žuče; mažem; kažem; prošen; košen; voljen; branjen; hranjen itd.

Jotovanju podliježe i strujni suglasnik c, kao i velarni suglasnici k,g, h, na primjer: kličem;jači; drag > draži; tih > tiši itd.

Posebnu vrstu jotovanja možemo pronaći i u sluča­jevima kada se usneni suglasnici b,p i sonanti m, v nađu ispred sonanta j. U takvim slučajevima usme­ni suglasnici i sonanti ostaju neizmijenjeni, ali zato sonant l u položaju iza tih usnenih glasova prelazi u sebi najsrodniji sonant Ij, na primjer: grub > grublji; rastopiti > rastopljen; hramati > hramlje, postaviti > postavlja i dr.

Prelazak i u o (vokalizacija)

U prošlosti bosanskoga jezika (kao i kod srpskog i hrvatskog) nastala je i glasovna promjena prelaska sonanta l u vokal o na kraju riječi i na kraju sloga. Ta promjena naziva se vokalizacija i dešava se u sljedećim primjerima: bil - bio; misal - misao; radionica; učionica; dioba; seoba i dr. Ali, kaže se i: djelidba, selidba i dr.

Zamjena jata

Na mjestu nekadašnjeg praslavenskog glasa jat danas u standardnome bosanskom jeziku (kao i u hrvatskome) uglavnom imamo ijekavsko-jekavsku zamjenu jata, a u današnjem književnom bosan­skom jeziku imamo reflekse: -ije; -je; -i; -e, na primjer: cijel - cjelina - cio; dio - dijela - djelić; brijeg; crijep - crepovi - crepulja; vrijeme - vremenom; htio - htjela - htijući i dr.

Riječ je najmanja samostalna jezička jedinica koja ima svoje značenje.

Sve riječi bosanskoga jezika dijele se u dvije velike grupe:

a) promjenljive riječi (1. padežne ili deklinacijske riječi: imenice, zamjenice i brojevi; 2. poredbene ili komparacijske riječi: pridjevi i neki prilozi; 3. lične ili konjugacijske riječi: glagoli);

b) nepromjenljive riječi (većina priloga, prijedlozi, veznici, riječce i uzvici).

Imenice

Imenice su riječi kojima imenujemo bića, predmete i pojave. S obzirom da li označavaju nešto čulno opipljivo ili čulno neopipljivo, imenice možemo podijeliti u dvije grupe:

a) konkretne (stvarne ili predmetne), na primjer: majka, brat, drvo, brdo, zvijezda; kometa,

b) apstraktne (nestvarne ili mislene), na primjer: ideja,filozofija, umjetnost, prošlost, budućnost, sram

i dr.

S obzirom na značenje imenice se dijele na:

a) vlastite ili osobne (Lejla, Dino),

b) opće ili zajedničke (pas, kuća, djevojčica).

Imenice se odlikuju gramatičkim kategorijama roda, broja i padeža. Rod može biti: muški, srednji i ženski, a broj jednina i množina. Padeži su različiti oblici imenskih riječi kojima se izražavaju različiti odnosi onoga što riječ znači prema ostalim riječima u sintagmi i rečenici. U bosanskome jeziku postoji sedam padeža u jednini i množini: nominativ, genitiv, dativ, akuzativ, vokativ, instrumental, lokativ. Skup padežnih oblika koji su međusobno povezani naziva se padežna deklinacija.

 

Deklinacija imenica muškog roda:
Padeži	Jednina	Množina
Nominativ	radnik	radnici
Genitiv	radnika	radnika
Dativ	radniku	radnicima
Akuzitiv	radnika	radnike
Vokativ	radnice	radnici
Instrumental	s radnikom	s radnicima
Lokativ	o radniku	o radnicima
Deklinacija imenica ženskog roda:
Padeži	Jednina	Množina
Nominativ	žena	žene
Genitiv	žene	žena
Dativ	ženi	ženama
Akuzitiv	ženu	žene
Vokativ	o ženo	o žene
Instrumental	sa ženom	sa ženama
Lokativ	o ženi	o ženama
Deklinacija imenica srednjeg roda:
Padeži	Jednina	Množina
Nomintiv	dijete	djeca
Genitiv	djeteta	djece
Dativ	djetetu	djeci
Akuzitiv	dijete	djecu
Vokativ	o dijete	o djeco
Instrumental	s djetetom	s djecom
Lokativ	o djetetu	o djeci

Pridjevi

Pridjevi su nesamostalne riječi koje stoje najčešće uz imenice i određuju ih po nekom svojstvu ili specifičnoj karakteristici (kvalitet, porijeklo, pripadnost, građa, vrijeme itd).

S obzirom na značenje pridjevi se dijele na:

a)  opisne ili kvalitativne (rumen,pametan);

b)  odnosne ili relacijske, među kojima možemo izdvojiti četiri podgrupe:

1.  prisvojni ili posesivni

(sestrin, bakin, očev, kućni, državni);

2.  gradivni ili materijalni (betonski, zlatan, bakarni, limeni);

3.  vremenski ili temporalni (jučerašnji, noćni, ju tarnji);

4.  mjesni ili lokalni (tamošnji, srednji, desni).

Gramatička obilježja pridjeva su rod, broj, padež,

vid i komparacija.

Pridjevski vid može biti: a) određeni; b) neodređen

Neodređenim oblikom pridjeva iskazuje se opće svojstvo i zato se stavlja ispred imenice: Našem tim predstoji lagan meč.

Određeni oblik pridjeva stavlja se ispred imenice đ bi se označila njezina poznatost ili pojedinačnost: Obukao je plavu majicu.

Pridjevi (i neki prilozi) podložni su gramatičkoj kategoriji koja se naziva komparacija ili poređenje. stepenovanje ili stupnjevanje.

Komparacija je iskazivanje različitog stepena izrazi vanja neke osobine u dva ili više pojmova.

Sistem komparacije grade tri oblika:

1.  POZITIV (osnovni oblik pridjeva: jak, drag);

2.  KOMPARATIV (izricanje osobine u jačem stepenu: jači, draži);

3.  SUPERLATIV (izricanje osobine u najjačem stepenu: najjači, najdraži).

 

Zamjenice (upućenice)

Zamjenice ili upućenice su riječi kojima se upuću-i

na lica, predmete i njihove osobine, kao i na neke

okolnosti ili na kontekst u kojima se lica i predme:

određuju.

Zamjenice možemo podijeliti po funkciji i po

značenju.

Po funkciji razlikujemo imeničke i pridjevske zamjenice.

Imeničke zamjenice po značenju dijele se na:

a) lične (ja, ti, on),

b) nelične: upitne (ko,šta); odnosne ili relativne (koji); opće (svako, svašta).

Pridjevske zamjenice po značenju dijele se na:

a) prisvojne ili posesivne (moj, tvoj);

b) pokazne ili demonstrativne (ovaj, onaj);

c) opisne (ovakav, onakav);

d) količinske (ovoliki, ovolika).

Brojevi

Brojevi su nesamostalne, odredbene riječi koje ta-čno kazuju ili određuju koliko ima onoga što znači riječ uz koju stoje (glavni ili kardinalni brojevi) ili koji je po redu pojam označen riječju uz koju stoje (redni ili ordinalni brojevi).

Glavni brojevi jedan, dva, tri, četiri, stotina, hiljada, milion, milijarda imaju promjenu.

Redni brojevi od 5 do 99 tvore se nastavkom -i (peti).

Redni brojevi mijenjaju se kao pridjevi određenog vida.

Razlikujemo još i: a) zbirne brojeve (dvoje, četvero);

b) brojne pridjeve (oboje ili obadvoje djece);

c) brojne imenice (četverica,peterica).

Glagoli

Glagoli su riječi kojima se imenuju radnje (hodati, zidati), stanja ili zbivanja (truhnuti,gnjiliti, namra-čiti se).

Glagoli imaju sljedeće gramatičke kategorije:

a) vid (aspekt);

b) prijelaznost (tranzitivnost);

c) stanje (dijateza);

d) lice;

e) vrijeme;

f) način;

g) rod; h) broj.

Glagoli po vidu mogu biti:

a) svršeni ili perfektivni (ispisati) i

b) nesvršeni ili imperfektivni (pisati).

Prijelazni glagoli realiziraju radnju na nekom bližem objektu (Čitam lektiru.) dok neprijelazni glagoli ne zahtijevaju navođenje bližeg objekta (ljetovati).

Odnos subjekta iskaza i radnja, stanja ili zbivanja iskazuje se glagolskim stanjem.

Glagolska stanja su:

a) aktiv (Sudijaje kaznio optuženika.);

b) pasiv (Optuženik je kažnjen);

c) medij (U maju trešnje beharaju.)

Rečenica je osnovna sintaksička jedinica. Njome govornik prenosi sugovorniku potpunu (zaokruženu) obavijest, npr: Lejla piše pismo. Najjednostavnija definicija rečenice jeste da je ona misao izražena riječima, ali je moderna lingvistika prevazišla takve tradicionalističke definicije.

Samostalni rečenični članovi

Predikat je jedini rečenični član koji nije zavisan ni od jednog drugog rečeničnog člana. Broj predikata signalizira nam broj rečenica.

Predikati se mogu podijeliti na

a) glagolske (Lejla piše.);

b) neglagolske ili imenske (Lejla je učenica.).

Subjekt je supstantivna (imenička) riječ u nominativu koja se redovito slaže s predikatom u rodu i broju. (Znanje oplemenjuje). Takav subjekt naziva se gramatički, a onaj koji se ne slaže u rodu i broju s predikatom naziva se logički (Žao mi je.)
 U rečenici subjekt može biti izostavljen pa se zove i izostavljeni.

U usmenom epskom pjesništvu iz stilskih razloga subjekt može imati i oblik aktiva («Netko bješe Strahinjiću bane»).